Životne odluke

Zadovoljstvo životom, ljudi oko nas

S vremena na vrijeme se svi zapitamo šta to čini naš život sretnim, šta nas čini zadovoljnim? Ili drugim riječima, kada bismo na jednu dimenziju stavili sa jedne strane potpuno zadovoljstvo životom a sa druge strane dimenzije potpuno nezadovoljstvo životom, gdje bismo bili u ovom trenutku? Do koje mjere smo zadovoljni svojim životom? Šta to naš život čini kvalitetnim? 

Naravno da smo svi različiti, ali opet, u nekim smo stvarima i vrlo slični. Za većinu nas su pokazatelji kvaliteta života zdravlje, porodica i prijatelji. Ne nužno ovim redom, ali svakako su to univerzalne vrijednosti koje su se pokazale i u istraživanjima kao ključni prediktori zadovoljstva životom. Bez obzira koje smo ciljeve postavili, kakva očekivanja imamo, da li su ona realna ili nerealna, kvalitet našeg života će zavisiti i od našeg zdravlja, te od dragih ljudi oko nas. Odluke koje donosimo na putu do ostvarivanja ciljeva su naše, ali ne i samo naše. Zamislite da bacate kamen u more, znate kako se krugovi pojave oko mjesta gdje je kamen upao u vodu? I kako se ti krugovi dalje šire površinom vode radi talasnog kretanja? E, slična se stvar desi kada donesemo neku odluku, svako naše ponašanje, svaka naša akcija vodi do promjena u našem neposrednom okruženju. Na taj način će moja individualna odluka kao talas uticati na sve bliske ljude oko mene, na mog supruga, na moju djecu, na moje prijatelje... mi to svi negdje znamo, pokušavamo naći dobra rješenja svakodnevnih problema i stresova kojima smo izloženi ali nekada i pogrešno procijenimo situaciju. Nekada, iz straha od mogućih negativnih posljedica neke situacije, možemo i pretjerati. Zapravo, često su odluke koje smo donijeli u početku bile ispravne i dobre, ali su vremenom i kontekstom postale nefunkcionalne. Ponekad pretjerujemo sa dobrom odlukom do te mjere da ona postaje potencijalno opasna.

Primjera radi, kada dobijemo dijete, želimo sve najbolje za njega. Želimo joj obezbijediti što ljepši i lagodniji život. Teško nam je kada nam je dijete tužno, uplašeno ili frustrirano jer nije dobilo ono što želi. Možemo tačno osjetiti iste emocije koje i dijete tada osjeća, razumijemokako je to jer smo i mi doživljavali iste neugodne emocije u sličnim situacijama. Želimo svom djetetu samo najbolje, da ne bude u opasnosti, da bude zdrav i siguran, da ima kvalitetan život, da osjeća ugodu. Da li to znači da trebam pustiti dijete da radi šta hoće sve dok joj je ugodno? Da jede nejestivi pijesak jer se lijepo zabavlja pa da ne prekidam igru, ili da jede ogromne količine ukusne ali ne i zdrave hrane? Do koje mjere se smijemo rukovoditi načelom dječije ugode? Odnosno, do koje mjere se smijemo rukovoditi principom vlastite neugode u situacijama u kojima trebam postaviti kontrolu ili granice nad ponašanjem svoje djece?

Nije nimalo jednostavno reći djetetu da ne radi nešto u čemu trenutno uživa, to zna svako ko je jednom to uradio. Možemo biti spremni i na plač, otpor i ljutnju. Ako sada dozvolim da moje dijete jede ono šta hoće i koliko hoće jer joj to stvara ugodu, da li sam svjesna kakav talas stvaram, talas koji će uticati ne samo na moje dijete koje pokušavam zaštititi od neugode, bolesti i bilo kakve druge stvarne opasnosti. Gledajmo dugoročno, današnja zabrana može razviti pozitivan stav prema jelu, prema zdravom načinu života koji jeste preduslov da imamo i kvalitetan život (sjetite se početka ovog teksta). Iz početne želje da udovoljim djetetu kako bi nastavilo osjećati ugodu, pretjerivanjem odobravam ponašanja koja nimalo nisu zdrava i koja mogu dovesti do ozbiljnih posljedica na zdravlje i samim tim i kvalitet života moga djeteta. Nije samo jelo djeteta u pitanju. Često puštamo djecu da rade ono što je dobro za njih u manjoj mjeri, samo što zaboravimo ili ne želimo da ograničimo takvo ponašanje.

Često znamo pretjerati i u drugim aspektima života. Jesu vam poznate sljedeće tvrdnje: moram smršati za mjesec dana barem 7 kg, potpuno ću izbaciti ugljikohidrate iz ishrane, moram više ugađati drugim ljudima, trebam piti više vode tokom dana ... Sve su to dobre stvari, izgubiti koji kilogram viška, poboljšati svoj jelovnik ili slično ali pretjerivanjem možemo vrlo lako postići suprotan efekat. Nagli gubitak tjelesne mase u kratkom vremenskom intervalu je nezdrav, izbacivanje određene grupe namirnica bez medicinski opravdanog razloga može narušiti ravnotežu organizma, pretjerano ugađanje drugim ljudima može dovesti do nezadovoljstva, pasivnog ponašanja, te sniženog samopoštovanja, dok se previše popijene vode može negativno odraziti na rad unutrašnjih organa poput bubrega ili čak mozga.

Puno dobrog ne mora nužno biti dobro za nas a samim tim ni za bliske ljude oko nas. Treba imati mjeru u svemu, to smo i prije znali. Ali, kako znati gdje je granica, kada je ispravno povući crtu, kada se trebamo zaustaviti da ne nastavimo sa pretjerivanjem? Precizan odgovor ne postoji, ne postoji univerzalno prihvatljiva mjera bilo kojeg ponašanja. Svi smo mi različiti ali opet, svi možemo pretjerati u nekim aktivnostima na isti način. Nekima je teško reći ne drugim ljudima, teško im se zaustaviti kada počnu sa aktivnostima u kojima će doživjeti ugodu, nekima je teško odgoditi zadovoljenje neke potrebe. Možemo li reći da je mjera tamo gdje ugoda prestaje biti bezazlena, da kada ugoda počinje biti opasna za bližu ili dalju budućnost nas ili naše porodice, počinje pretjerivanje. Kada odluka koju sada donosim izaziva talasno kretanje i nastanak bolesti, teških stanja i problema za mene i meni bliske ljude. Svako treba naći mjeru za sebe, na osnovu svog znanja i informacija kojima raspolažemo, te zdravog razuma kojeg imamo. Pretjerana aktivnost, koliko god ona dobra bila u manjoj mjeri, ne mora biti dobra i u većem obimu ili učestalosti. Trebamo voditi računa da ne postane precijenjeno ponašanje jer onda ono može narušiti kvalitet našeg života, a ne kako smo isprva željeli, da ga poboljša. Misli živimo bolje zajedno - Misli UNIQA!